„Historički dogadjaj koji je svakom poštenom Hrvatu potreso dušu“

U svome sam tekstu o Svečanostima u povodu otvorenja Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu u nedavno objavljenoj knjizi Intelektualac, kultura, reforma. Ivan Mažuranić i njegovo vrijeme u jednoj rečenici, govoreći o Strossmayeru i Mažuraniću, naveo: „Njihove su slike, uz onu rektora Matije Mesića, bile objavljene i u svečarskom broju Vienca, koji je cijeli bio ispunjen tekstovima, mahom literarnog karaktera (pjesme i igrokaz), posvećenima sveučilištu.“ Tu je rečenicu zapazila kolegica Suzana Coha i predložila mi da prikažem što je to Vienac pisao o zagrebačkim svečanostima u listopadu 1874. Znao sam da toga nema mnogo, osim cijeloga broja 42, koji je izišao 19. listopada 1874, dakle na sam dan početka rada sveučilišta, u idućem broju još nešto malo, i to je uglavnom sve. No učinilo mi se da ima smisla – već i zbog Vienca samoga, a i zbog dubljeg poznavanja kako su tekle sveučilišne svečanosti – referirati o ta dva broja našega najvažnijega književnog časopisa u času kada je započela moderna sveučilišna nastava u Hrvatskoj.

Ivan Mažuranić

Matija Mesić

Dakako, Vienac nije jedini donio tekstove i pjesme o kojima je dalje riječ – činile su to i druge tiskovine, među ostalima Obzor, a neke su publikacije bile i zasebno tiskane u obliku brošura ili listića koji su se dijelili sudionicima svečanosti. Svečarski broj Vienca započinje Šenoinom prigodnom pjesmom U slavu Josipa Jurja Strossmajera, biskupa bosanskoga i sriemskoga, začetnika hrvatskoga sveučilišta na dan 19. listopada 1874. Glavni je urednik Vienca, pobornik Strossmayerove politike, nekoć i sam stipendist njegove zaklade, u šest deseterostiha opjevao zasluge toga „pravog genija Hrvata“ u postanku „tvrđave duha“ koju je predao u ruke svoga hrvatskog naroda: „Čarobit Ti mu dade hrama ključ; / Ko div si svjetlo nebu otet znao, / I u ruke si svomu rodu dao / Slobode plamen, svjetskog znanja luč.“

Potom slijedi nepotpisani tekst (redakcijski, dakle vjerojatno Šenoina autorstva) pod naslovom Čemu nam sveučilište?. Ako je na prvoj stranici Vienca slavljen Strossmayer, na drugoj se ističu zasluge bana Ivana Mažuranića – „kakvih je bilo zazornika, i oklievalaca, trebalo je njegove odrješite volje, njegova velikoga zagovora, da se najvruća želja hrvatskoga naroda što prije bar dielomice izpuni“. Jasno je da je ta „najvruća želja“ početak rada modernoga sveučilišta, što se, eto, upravo ostvaruje. Tako je, uz biskupa Strossmayera, i ban Mažuranić zavrijedio da mu „pravednica Klio spominjući postanak našega sveučilišta prizna njegov dio zasluge“, pa Vienac objavljuje slike njih dvojice. Treća je slika prvoga rektora Matije Mesića, o kojem je u tome broju također jedan tekst, pri kraju sveska.

Daje se nekoliko odgovora na postavljeno pitanje, „čemu nam sveučilište“: da mladi ne moraju ići na školovanje izvan Hrvatske i da troškovi školovanja ostanu u zemlji te pomognu razvoju Zagreba, da Hrvati pred stranim svijetom zasluže „ime i štovanje napredna naroda“ te da im bude pristupačniji napredak znanosti, da mladi ne slijede tuđe revolucionarne ideje i raskalašenost te da se ne otuđuju od domaćih pravnih običaja, kao i da od otuđenja i stranputice očuvaju i „mladež jednokrvne nam braće okolo nas“. Ističe se da su dotad studenti zagrebačke pravoslovne akademije nastavljajući školovanje u Beču ili Grazu postizali odlične rezultate. I na kraju je istaknuto očekivanje koje nadalje vrijedi, naime nismo ga uspjeli ostvariti: „Kad je malena Švajca neke svoje učevne zavode mogla proturiti na visinu prvoga reda, zašto se ne bi Hrvatska smjela za koju godinu ponositi svojim sveučilištem [...]“.

Prigodnica Ivana Trnskog

Jedan od korifeja preporodnog pokreta, već sijedi 55-godišnjak Ivan Trnski, spjevao je i objavio u tome broju Vijenca prigodnicu Narodu hrvatskomu na dan otvorenja hrvatskoga sveučilišta Franje Josipa I, koja počinje stihovima „Tvoj je dan to, tvoja slava / Hrvatski mi rode dragi“. U povodu otvaranja vrata „visokomu nastavištvu“ koje je srčano žuđeno i utemeljeno na sjajnom umu okupili su se mnogi, „I od tvojih imućnika / I od tvojih siromaka / I na piru i na plesu“. Pjesnik izražava i želju da sveučilište jača i razvija se te da budućnost hrvatskoga naroda bude „vedra, sjajna / Prosvjetnim nam radom, marom, / E da Bog da nadobljena!“

Nakon ove pjesme objavljen je cjelovit tekst dramske alegorije „u tri slike“ Vilinski dvori, koju su napisali Ivan Trnski i Franjo Marković, književnik i filozof, prvi profesor filozofije na sveučilištu. Predstavu je uglazbio Ivan Zajc, a praizvedena je večer prije otvaranja sveučilišta u Hrvatskom narodnom kazalištu. Potom slijede još dvije pjesme, Šenoin Piev hrvatskih djaka, koji je Zajc također uglazbio, a trebala su ga pjevati hrvatska pjevačka društva na svečanom koncertu 20. listopada (u bilješci je navedeno da će note biti objavljene u idućem broju, što je i učinjeno) te latinska pjesma Carmen faustis sub auspiciis inaugurate Zagrabiae in Regno Croatiae almae literarum universitati Francisco-Josephinae sacrum die 19. octobris a 1874 Antona Molnára, umirovljenoga profesora Kraljevske pravoslovne akademije u Zagrebu. Molnár je bio podrijetlom iz Mađarske, a osim što je bio pravni stručnjak i profesor na pravnim učilištima u Zagrebu od 1836, napisao je i sedamdesetak prigodnih pjesama, uglavnom na latinskome. Takva je bila i ova njegova pjesma posvećena zagrebačkom sveučilištu. Objavljen je i prijevod pjesme na hrvatski iz pera Adolfa Vebera Tkalčevića pod naslovom Pjesma na uspomenu otvorenoga u Zagrebu u Hervatskoj kraljevini Sveučilišta Franje Josipa. Dne 19. listopada 1874.

Matija Mesić prvi rektor hrvatskoga sveučilišta

Posljednji je prilog u svečanom broju Vienca tekst Matija Mesić prvi rektor hrvatskoga sveučilišta. U njemu je ponovno naglašena važnost otvaranja sveučilišta u hrvatskoj povijesti – „znamenit čin, ponajznamenitiji u našoj povjesti“, za koji je zaslužan „narodni dobrotvor“ biskup Strossmayer, a važna je bila i uloga bana Mažuranića. „Nu ima još i treća osoba, koja je današnjim činom postala historičnom u kulturnoj povjesti Hrvata, a to je Matija Mesić – prvi rektor hrvatskoga sveučilišta.“ I dalje autor nastavlja s prikazom Mesićeva života i rada, ističući na kraju: „Matija Mesić je čovjek uztrajan, revan do skrajnosti, sdušan u svakom obziru, iskren i radin rodoljub a kraj toga skroman, skromniji od mnogo manje učenih glava.“ Bile su to osobine koje su krasile prvoga rektora, barem u očima njegovih suvremenika, a izražena je i želja koja se danas možda nekima može učiniti nestvarnom: „… i da bog, da svi rektori sveučilišta našega bili takovi poštenjaci, rodoljubi i umnici, ka što je Matija Mesić“.

Svečarski broj posvećen sveučilištu završava ilustracijom spomen-kovanice kovane u slavu otvaranja sveučilišta. Idući broj, 43, izašao je 24. listopada i u njemu je objavljeno nekoliko tekstova posvećenih proslavi otvaranja sveučilišta: prvo, kratka klanjalica Ivana Trnskoga Dičnim polaznikom naše svetkovine otvoraja hrvatskoga sveučilišta Franje Josipa I, koja je dijeljena gostima na proslavi zajedno s već spominjanom pjesmom Trnskoga Hrvatskomu narodu. Potom na nekoliko stranica idu note Pieva hrvatskih djaka Augusta Šenoe i Ivana Zajca. Napokon, na kraju je kraći osvrt na svečanosti otvaranja sveučilišta – ponavljaju se uglavnom sve tvrdnje o zaslugama Strossmayera i Mažuranića kao i o tome da je 19. listopada povijesni datum te da se radilo o „historičkom dogodjaju, koji je svakom poštenom Hrvatu […] potreso dušu“. Ističe se da nema opširnijeg izvješća o svečanostima, ali obećava se da će takav „cjelovit opis te slave“ uslijediti u nekom od idućih brojeva, „da se ugriju još jednom naša srdca, spominjući taj važni čas, neka i naša djeca znadu, kako je bio udaren temelj onomu spomeniku, što si ga je hrvatski narod svojimi silami podigo“. No opširniji izvještaj ipak nije bio objavljen. Na dnevni su red došle druge stvari.